|
|
| < | siječanj, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
moji "predivni osjećaji"
život i ja...savršen par...
"Nek jedino srca mjere vrijeme,kazuju put!"
Pain,pain...My dear pain...
...uspomene zašto se budite u vrijeme zaborava?...
You're here, theres nothing I fear,And I know that my heart will go on,Well stay forever this way,You are safe in my heart,And my heart will go on and on!......
Naivnost ili što?!
Zar postoji gluplja osoba od mene?!Na početku prošle godine upoznala sam jednog dečka.Iako me bilo strah reči moj identitet,ja sam malo neke stvari promijenila i tako vozala dečka okolo naokolo malo više od 7 mjeseci.No,Borjane sad mi je zbog toga jako žao,on je nakon 6-7 mjeseci skužio da ja neke stvari muljam te se sa drugog broja počeo pretvarati kao žena kojoj sam se malo povjeravala i na kraju sam sama sabe izdala preko toga.Ma da,on se pravio da nezna da bi vidio koliko bi ja tako još dugo išla.Taj dečko je iz Zagreba i jedno jutro došao je bezveze sa fredom do Kutine te mi rekao kako je u Kutini.Znala sam da je vrijeme,da mu moram reći istinu.Skupila sma hrabrosti i rekla mu:"Borjane,ja sam tebi lagala!"Znam da je bio ljut k'o ris na mene i da bi me najradije ubio,te me pitao samo zašto,a ja nisam mu mogla niti jednu riječ odgovoriti.Nakon par dana došao je opet do mene.Bilo me strah da mu se ne svidim,da se ne izdere na mene ili bilo koja stvar koja bi mene mogla povrijediti.Evo ja opet mislila na sebe.Nakon što sam mu sve rekla,nije mi mogao reći da me mrzi,nego mi je samo rekao da je izgubio povjerenje u mene.Usprkos tih laži,on me nekak uspio zavoljeti,a bogme i ja njega.Prošlo je više od mjesec dana kako sam mu rekla istinu i zahvalna sam mu što me nije onda ostavio,jer me voljeo,a i ja sam njega,makar je u početku mislio da sam i to izmislila kao i većinu stvari.Žao mi je što mu u početku nisam rekla istinu,ali sada znam,jednu stvar,a to je;nebi ga mijenjala za svu ljepotu i dobrotu ovog svijeta.Taj mali stvor je od mog života napravio predinu bajku koja če kao i "Pepeljuga" imati happy end!
Nemoguće je koliko me taj mali stvar čini posebnom i poželjnom osobom...Ma volim ga !!
Kao i svaki moj post dosada,ovaj post ima pouku,sami je nađite i nemojte ponoviti moju grešku!
Zašto smo mi žene prenaivne neka mi netko objasni!!Upoznala sam savršenog dečka,ali jedno me mučilo,a to je bilo što je bio dosta stariji od mene,ali to se nije primječivalo.Upočetku sa njim nisam htjela biti,malo me je bilo strah,ali ok,mislila sam ako se tog straha riješim da će sve biti dobro.I tako malo po malo i počela sam se u njega zaljubljivati.Tjedan dana nakon toga mi je rekao da ako mi netko ponudi nešto da bi to trebala prihvatiti tko zna,da više nikad to neću imat priliku dobiti.I ja naivnakuša sam ga poslušala.Počela sam osjećati osjećaje prema njemu,zavoljela sam ga,ali to nikad nisam mogla pokazati.Jednom me pitao da li bi ja pristala na sex sa njim jer on je bio stariji i htjeo je.Ja sam mu dala do znanja da sebe smatram premladom osobom za to i rekla sam da ne želim.Poslije toga su se stvari krenule lošije odvijati.Počeo je biti bezobrazan i neugodan.Nakon par dana rekao mi je da me ne želi ćuti jer sam mu nanjela toliko boli.I onda sam shvatila njegove prave namjere.
Iako je bio zgodan,ali pogled mu je bio zao.I eto,naj lakše je naučiti na svojim greškama,ali one bole.Ali jbga...
Nemojte da vama se to dogodi,slušala sam svoje srce i pogledajte sad...
Nakon dugo vremena osjećala sam se voljenom i prihvaćem onakvom kakvom jesam.Od 21.6.'07. sam sa jednim dečkom.A prije toga moja velika ljubav me napustila,tj. otišla je svojim putem i vrijeme zaborava je bilo preteško!Ali taj novi dečko je sve sredio!Bila sam sretna,letila sam poput ptičice,ali u nedjelju taj dečko i ja smo se posvađali.I od nedjelje do utorka on i ja se nismo čuli,patila sam jako i mislila sam da je gotovo.Nisam mu se htjela javiti,jer sam mislila da nema potrebe,tj. osjećala sam potrebu,ali on je bio kriv i mislila sam da se on meni treba javiti!I on je u utorak javio.I pomiri smo se.I bila sam totalno happy!Presretna!I onda,kao ukleto,dogodi se prošlost,nešto poput deja vu.Mislila sam da će mi nešto upropastiti sreći i je!Javila mi se bivša ljubav,tj. dečko kojeg sam voljela.I što sad?!Sve se vraća.Opet se osjećaji prema njemu javljaju!Nemogu ih zaustaviti!Poćinje se sve vraćati,patnja,bol i tuga,jer nisam sa njim i neću biti.A srce to ne prihvaća.Njega sam preboljela,ali ono kad ćujete nešto zbog ćega ste dugo patili,kao da poćinjete živjeti prošlost i uspomene :(.A to tako ne mora biti.Bojim se da ne napravim krivi korak zbog toga!Ne želim nekoga drugog povrijediti zbog sebe i svoje neodlućenosti!...
P.S.Ako taj dečko koji se sad vratio u moj život ovo pročita,neka ne misli da mi je sve upropastio,nije,samo sam ostala u zbrci kako dalje i što,ali i to je nova škola.Nek' ovo krivo ne shvati,jer mi puno znaći kao prijatelj i ne želim ga izgubiti!
P.S.Ova pjesma koja je stavljena da svira,u biti,to je jedna pjesma koja potiće emocije(bar meni) i volim tu pjesma,da netko ne bi mislio da sam je zbog nekoga stavila....
Dva tjedna je prošlo i polako sam zaboravila svoju ljubav,polako su se emocije stišale i osjećaji su se sakrili u suzama.Sve je napokon bilo onakvo kakvo treba biti,bez njega u mom životu.Danas,samo jedna jebena minuta mi je sve to probudila.Zaboravila sam ga i nakon 2 tjedna sam ga se opet sjetila i pitala se zašto,zašto to tako mora biti?!Čula sam njegovu najbolju pjesmu u piano izvedbi koju sam mu poslala,bio je presretan pošto mu je to netko našao,tj. obožava tu pjesmu i svaki dio te pjesme mu je poseban.Usred grada meni je došlo da se rasplačem.Došla sam doma i stavile sve pjesme od Briana Adamsa,njegovog najboljeg pjevača na mobitel.I stalno ih slušam,nemogu prestati.Živim prošlost iako to ne bi trebala radi same sebe.Ali to je jače od mene,srce želi to,a ja ne.Ubija me taj osjećaj,osjećaj koji neznam kako se zove,a nije patnja,to je nešt sasvim drugo.Kako se zove?Kako ga ugasiti?Nema odgovora,možda je odgovor kako progutati taj osjećaj ili pokušati zaboraviti samog sebe,ali i to je nemoguće,jer sve što mi napravimo to je dio nas i sa tim moramo živjeti kako znamo i umijemo.Više o tome neću pisati jer mi je došlo "podne" jer sve me podsjeća sad na njega pa i ovaj blog,jer ga je čitao i ova pjesma koja svira pošto ima spot i pjesmu,sve ama baš sve.
Nadam se da se vi bolje osjećate.Uživajte.
MOLIM VAS PROČITAJTE
Patnja,patnja,...zašto si se stvara kad je najmanje želimo?Zašto je to ono što čovjek ne može promijeniti?Zar je to svima u krvi?Zar smo rođeni da patnjom?Neznam odgovore na ta pitanja.Srce nešt «mrmlja»,ali ga ne čujem.Svi ponekad patimo i toga sam svjesna!Ponekad se pitam zašto sreća ne može biti vjećna.
Trenutno sam u osjetljivom razdoblju(pubertet) i neke stvari dosta teško primam k srcu.Teško se privikavam na promjene i na okolinu oko sebe.Počela sam patiti i sve je postalo teže i teže živjeti.Neznam kako da više normalno se ustanem ujutro iz kreveta,a da prva misao nije pala na njega.Kako da tako uopće preživim ove dane sa takvim ponašanjem?
Ja sam osoba koja se voli osjećati sigurno kraj osobe koju voli.Tu sigurnost sam jedanput osjetila i to kod osobe koja mi je prijatelj,ne volim tu osobu kao njega.Totalno mi fali sigurnost.Osoba sam koja misli da savršenstvo postoji.I treba težiti savršenstvu,ali jednostavno i kad počnem težiti savršenstvu nešto me koći,nemogu dalje.Koći me osjećaj koji od djetinjstva imam.Ja sam osoba koja vjeruje u ono «Živjeli su sretno do kraja života»!Taj mi osjećaj nekako daje snagu da ovo uspijem.Iako mi suze stalno teku noć obraze,pokušavam imati osmijeh na licu.Neugodno mi je da ljudi mene vide kako patim.
Sad je možda došlo vrijeme da tog dečka zaboravim.Njega neću ćuti možda mjesec dana i to je možda idealno vrijeme.Srce mi govori da ga i dalje volim,a razum da ga zaboravim.Da li da poslušam srce ili razum?Da li da dopustim da srce prevlada,a ne razum?Jednostavno me strah sutra,strah me ponovne patnje i svoga života.Strah me da nikad u životu se neću osjećati sigurnom pored osobe koju svim srcem volim.
Ovo pišem i suze su ti.Moje najbolje prijateljice ovih dana!Imam osjećaj da me nitko ne razumje,a ako me i ne razumju ni ne trude se da me barem malo shvate.Opet sam tu sasvim sama i osjećam se napuštenom i grozno.Ma jednostavno poćinjem sama sebe mrziti,iako znam da to ne bi smjela.Jednom prilikom sam ćula od njega : «Ako sebe voliš,tebe će drugi voljeti!»,ali zašto je to tako.Zašto sama sebe ne mogu voljeti i staviti se na prvo mjesto?Sve mi je drugo bitno osim same sebe,sebe zapuštam,a druge ćinim sretnima,zašto sebe ne mogu ućiniti sretnom.Zašto nema nikoga kraj mene,kad nekoga oćajno trebam.Nemogu sve sama,iako to sve moram sama.Trebam nekoga kao rame za plakanje.A nitko tu nije za mene,a ja sam za sve.
Jednostavno sve je protiv mene.Sve sile su protiv mene i mojih osjećaja.Samo emocije dolaze na vidjelo,a sve drugo se skriva.Zar to što patim moram životom platit ili se moram kaznit.Treba se naučiti nositi sa time,to je sve,tj. cijela nauka.
Hvala vam na vašoj pažnji i pozornost,to je sve do sad.Ugodan dan i doviđenja!
Kroz svoj kratki i mali život,shvatila sam da moramo slušati svoje srce.Srce nam govori kako treba biti ispunjeno dobrotom,srećom i ljubavi,govori kako se za sve trebamo uz trud boriti.Svaka osoba mora slušati svoje srce,taj mali,tihi glasić u nama,koji nam govori kako dalje.Ako ga ne čujete,samo neka vam se otkucaji srca malo smire,čuti ćete ga.Ono će svakog čovjeka odvesti na pravi put,iako je taj put često trnovit,gust i težak,ali to je put koji je vaš život odabrao i sa njim se morate znati nositi.Glas srca je nešto posebno što svaki čovjek čuje,tj. osjeti.Naše srce govori o radosti odnosno problemima koje ono prolazi.Ono nam pokazuje čari života kroz probleke koje prolazi.
Slušanje srca najbolje govori u doba ljubavi.Nekad kada neznamo kako da se izrazimo ili nešto krivo napravimo,naše srce će nam reći kako dalje.
Ponekad se osjećamo osamljeno,srce nam kuca za neku osobu,a ta osoba nije pored nas.Čovjek ponekad ide sebe kazniti,neki se režu,neki ne jedu danima,neki se jednostavno žele ubiti.Zar je to potrebno?!
Zar svi ako nemaju osobu koju vole kraj sebe,zar to znaći da te osoba mora patiti,da sebe mora kažnjavati?!
Zar je osobi potrebno ubijanje ili mijenjanje da bi ta osoba vas zavoljela?!Ako će vas itko voljeti,onda je to zato što će vas zavoljeti,jer ste takvi kakvi jeste!Nitko vas neće voljeti ako se budete promijenili.Budite ono što jeste i to vas ćini posebnim.
ponekad postoje stvari koje su nam neostvarive,stvari koje nikad nećemo moći osjetiti...stvari koje neće nikad biti pored nas...a nisu bile ili su bile...heh...to su samo snovi.....snovi koji se samo mukom i patnjom mogu ostvariti...te stvari se zovu ljubavi...osoba koju volite...osoba koja je možda pored vas,možete ju dotaknuti...i ako joj iskažete svoje osjećaje,ona nestaje,gubi se u daljini....nema je više...ostali ste sasvim sami...i strah vas je...strah od samoće...Vi je zovete imenom ljubavi,ali ne odaziva se...nema je...svi su se oko vas razbježali...misle da ste puni negativne energije....pokažete svoje emocije i pomisle da ste čudoviše,čudovište koje treba ustrijeliti...počinjete misliti o sebi kako ste nesposobni,kako nemožete voljenu osobu zadržati kraj sebe...nema više razloga za život...mislite da vas nitko ne razumje...gubite nadu za životom...nema više razloga za sreću....sve je palo u vodu...i vas više nema....
ovo je samo bio početak...
uživajte...
hvala na pozornosti i doviđenja...
